ARIF KLJUČANIN: PEGLA

ARIF KLJUČANIN: PEGLA

Od prvog susreta, kad ju je pokupio na kiši pred Gimnazijom u Mostaru, Razija je zatvarala vrata od auta kao da su tuđa. Ako bi koji dan i mogao proći bez svađe to zatvaranje auta osiguravalo je uobičajeni kontinuitet . Sad, nakon dvadeset i pet godina braka, izjurila je na semaforu i ostavila ih širom otvorena i ljutito odgegala niz ulicu i to samo zato što joj je rekao da malo sačeka sa tom novom peglom. Avdo je morao izaći iz auta da ih zatvori dok su ostali vozači iza njega bijesno trubili i mahali prijeteći iza prašnjavih šoferšajbi. “E, sad je dosta! “ – mrmljao je dajući gas. Skrenuo je u sljedeću ulicu i ugasio auto. Savršeno je osjećao da je sada konačno sve gotovo. Sve!

Dugo je buljio negdje u daljinu dok mu se taj osjećaj nije pretopio u čvrstu odluku – otići će od kuće, a zatim ponovo upali auto. Otići će i iz grada! Dosta mu je ovih uskih ulica i meteža, njene rodbine koja autobus za Nevesinje čeka u njegovom dnevnom boravku. Dosta mu je i Neretve i mostova, nakrivljene čaršije i prosjaka pred džamijom. Dosta mu je i kafića i jeftinih tračeva, kafa i bureka kod Vlahe. Svega mu je toga već navrh glave. Dosta mu je i glinice i šefova, zvrndanja aviona i helikoptera nad gradom, plavih šuškavaca i turista. Treba otići što dalje od svega. Pedeset i tri godine nisu ništa, još on ima vremena pronaći miran kutak  gdje ga nitko ne poznaje i gdje ima mira za kojim je sve više žudio. Tako je Avdo sit od svega, odjurio kući, u veliki planinarski ruksak ubacio nešto robe, konzervi što je pronašao u kuhinji, nož, a onda je sišao u podrum ukopan u kamen, i uzeo sikiricu, s kojom za roštilj cijepa podlagu, smotanu vreču za spavanje i šatorsko krilo koje mu je ostalo još od izviđača prije tridesetak godina.

Potrpao Avdo stvari u gepek, pa ponovo izjuri iz avlije. Nokat mu je falio da odvali žmigavac od betonski stup. Kod pozorišta Ferid s rukom u zavoju maše da stane. Ne bi on stao, jer Ferid je običan šupak, ali ga baš zanima što je to sad smislio da izbjegne glinicu. Taj više dana provede na bolovanju nego na utovarivaču. Upita ga ima li vremena za pivo. Skroz glupo pitanje! Za što se ima vremena ako ne za hladnu pivu, pogotovo sad kad odlazi zauvijek. Vješto okrene oko bloka zgrada i ugura auto između nekih praznih sanduka i apoteke. “Super!”- reče Šupak. Izađoše iz auta, nekoliko stepenica, pretrčaše cestu, pa pravo u pozorišnu kafanu za stol u debelom hladu košćele.

Razija je pola sata kasnije gegajući ušla u avliju obrubljenu malim kamenim zidom i sjela u hlad na klupu pod odrinom. Kutiju s novom Končarevom peglom stavila je pokraj sebe. Platila je čekom iako na računu nije bilo ni pare, ali dok on dođe na naplatu, smisliće ona nešto, mislila je. Onaj njen ništa neda kupiti, a sve bi spisko na pivu i ćevape sa jaranima, koji nemaju gdje nedjeljom nego kod njih pod odrinu pa do ponoći piju i meze i samo pričaju o fudbalu, a ona nek pegla sa onom starudijom iskrpanih žica omotanih šarenim prstenima izolir trake.  Skoro svaki put neka od traka se probije jer, blento jedan, štedi i na tome, pa frci iskra i pregore svi osigurači. Hem, se prepane, hem, joj valja tražit komadić žice, penjati se na stolicu i krpati osigurače, jer njemu je i to teško kupiti. Tako je i upala sa stolice i iščašila kuk, pa sad gega ko patka. Baš je bila ljuta na njega i dobro je što ga nema da bar na miru može popiti kafu s konom. Odkako su djeca  otišla svojim putem s njim se ne da živjeti. Sve mu smeta, a najviše njena rodbina kad navrate prije autobusa. Poslije toga ne priča s njom do večere i ronda dole u potrumu i preslaže ono njegovo šatorsko krilo, dabogda ga umotali u njega, a kad ogladne eto ga gore s onim njegovim glupim pitanjem”S čime kuća časti?”. Ustane Razija sva crvena u licu, što od sunca, što od vatre koja joj ničim izazvana znade planuti u tijelu od kad joj ne dolazi više ona ženska muka, mjesečnica. Gori ta vatra u njoj i ništa ne pomaže ko hladan vjetar, pa izlazi Raza iz avlije i staje na uzak strmi put između kuća i vjetrić joj, što  stalno duše sa Veleža,  lizne oznojen vrat. Na kući preko puta otvori se prozor i njena kona Mira izviruje sva crvena u licu i maše rukama jer ljeto je i vjetrić sa Veleža ne hladi koliko treba. “Dodji Razo taman sam je ispekla.”

Nitko ne zna koliko je gorka kadulja kao Murat, što po strminama oko Fortice čupa posljednje cvjetove i gura ih u nabreklu vreću. Za ovaj posao trebao je dobri Alah Ciganima dati tri oka; jedno da gleda gdje ćeš stati, jedno da traži rascvale grmove, a jedno da pazi na poskoke. A ni treća ruka ne bi bila viška, misli Murat. Jedna drži vreću, druga bere cvjetove, a treća se drži za stijenu da ne poletiš niz strminu. E, da je bogdom tako sve bi Ciganima išlo lakše. A možda je i bolje da nemaju tri oka i tri ruke, jer onda bi im sigurno, kakve su sreće, Alah dao i treću nogu, pa bi morali trošit ovo malo para što zarade za treću cipelu. Bolje za te pare popiti pivu nego štediti za tu treću cipelu. A i navikli smo ovako kako nam je, pametuje Murat, živimo kao da i imamo tri oka i tri ruke. Na glavi mu je ofucani ribički šešir od platna, sa malim džepićem sa strane za udice. Bilo bi mu bolje da ga nije pokupio jutros na stanici dok je cunjao po čekaonici gledajući da li je koji pospani putnik zaboravio kakvu torbu ili zavežljaj. Ovako tijesan, čvrsto nabit uz glavu, više mu grije mozak nego hladi, pa mu svakakve misli padaju na pamet. Jer kad si sam i bez pive, što ti drugo ostaje nego da misliš, a misli ima svakakvih ko i ljudi. A zna se da su ljudi uglavnom zajebani, na krivo nasađeni i vazda ti je s njima neki kurac – tako mu dođe napamet. Sjeti se kako su proljetos u Gabeli kad su podigli čergu u vrbiku kraj Neretve obrali bostan sa seljacima. Došli s kolcima u rukama i pobacali im u vodu ono malo sirotinje što su skupili od starih krpa i najurili ih s praznim kolima iz sela. Pa ‘ajd Jovo nanovo! Rastuži se Murat i još bi se rasplakao bio od nemoći što ga je gušila od takvih sjećanja da mu se u mislima ne ukaza silna pravda Boga jedinoga koji svakom dade kraj. Šta bi da nema kraja, da se mora vazda verati po ovim strminama ili prebirati po bunjištima gradskim, skupljati krpetine i željezo, jesti ćasu za deset dinara u zadimljenim birtijama, podnositi uvrede i pljuvljanja? Da nema kraja ne bi im nikad prestali psovat majku cigansku! Gleda Murat u sive Mostarske krovove sa visine i tanku modru brazdu rijeke što vijuga izmađu litica pa mu se u misli pojavi hladna pivska flaša. Jezikom pređe preko suhih usnica i odluči da siđe do čaršije. Uzelo mu je pola sata đipanja po oštrom stijenju dok se ne dočepa strmih sokaka.  Pri dnu jednog od njih, odmah iznad čaršije vidi Murat otvorenu kapiju i u hladu pod odrinom na klupi kutija nove novcate pegle, a nigdje nikoga samo zrak treperi nad vrućim kamenjem, oštro krilo lastavice. Nije bila misao prva, bio je to hitri pokret koji ide ispred misli, pokret u kojem oni koji vide mogu prepoznati bogato iskustvo opstanka na ovom nesretnom dunjaluku. Kutija je već bila u vreći sa kaduljom kad se javila misao. Misao, kako tu peglu što je tiho zašuškala u kutiji, pretvoriti u novac. Promjeni sokak, još jedan, već je kod pozorišta, pretrči cestu, pa u apoteku na stražnji ulaz i oštro pokuca. Dok je netko unutra petljao oko brave izvadi Murat peglu i rukavom otare sitne komadice latica i lišća što su ostali na novom kartonu kutije. Bio je to apotekar koji mu već godinama otkupljuje kadulju. Kratko su izmjenili pozdrave, Murat mu pruži vreću, a ovaj njemu crvenu novčanicu od 100 dinara.

Dole oko pijace je ludnica, a samo stotinjak metara dalje možeš ko čovjek ćejfiti pivkaru u hladu. A jedna ko nijedna. Kad je Murat banuo u dvorište Pozorišta sa peglom u kutiji pod rukom, na njihovom je stolu bila kolona praznih flaša, a Feridova priča o bolovanju tek je ulazila u završnicu. Jer, Ferid ne može pričati samo o jednom; malo o onom seronji poslovođi, malo o golu što im Rođeni dobiše od Partizana i tako mu sjebaše cijelu heftu, malo o prsatoj konobarici koje se baš ne da nagledati, a valja koju reć i o štrajku kosovskih rudara koji nikako ne izlaze ispod zemlje, pa im političari uz pratnju televizijskih kamera silaze pod zemlju. “Svi ćemo mi, moj Avdo, kao i oni završiti pod zemljom.” Avdi je Feridov ispresjecan stil naracije malo udario na živac pa mu ovo njegovo proročanstvo dobro došlo da se ispuše: “A di bi ti s mrtvim insanom? Pa neće nas valjda u Neretvu bacati!” “Tko zna, moj Avdo, tko zna.”- pomirljivo će Šupak gledajući u onog cigu sa kutijom. Kud baš sjede na sunce, pomisli, ali to je njegov problem, valja završiti priču. Dakle, nije svako zlo za zlo. Kad pade onaj gol u mrežu Rođenih, padoše i sve sanje o prvaku države, pa ga je to toliko zabolilo, priča Ferid, kao da ga je ono crnobjelo đubre pogodilo kopačkom u oko. Lupio je od muke šakom po stolu da su sve flaše popadale po praznim tanjurima od meze. I malo ga ko muka popusti. Jebo prvaka države, važno je da su Rođeni najbolji! A sljedeće jutro šaka ko lopta. Tri koščure pukle po pola, pa će ako Bog da ovako šetati gradom do Nove godine, a onda… Tko zna?!Možda čak podnese zahtjev za penziju, ali bolje je ne trčati pred rudu. “Jel tako, moj Avdo?” Tako je, složi se i Avdo pa naručiše još jednu turu, a i zagristi bi se moglo. Podne je. Kud će suza već na oko, dvije saftne porcije ćevapa, lepinje probodene čačkalicom i hrpice sjeckanog luka sa strane.

Naruči Murat pivu i ne gledajući gdje sjeda. Ona prsata plavojka nije ga ni pogledala primajući narudžbu. Sigurno misli da bi Cigani trebali imati neku svoju, cigansku, kafanu. Što god da mislila, piva je bila baš onakva kaku je zamišljao prije nepun sat gore na liticama ispod Fortice. Odmah je zgrabio orošenu flašu i potego kao da mu od toga život ovisi. A šta bi bio ovaj jebeni život bez ovakvih malih ćejfova, pomisli Murat, pa cmokne ustima. Nije pravo ni potegao, a pola flaše prazno, sačeka da ona dvojica ispod košćele završe svoje narudžbe pa i on mahne rukom. Nije ni trepnula prolazeći pokraj Murata, kome krv jurnu u lice, ali zbog preplanule kože, kad bi to neko i htio da vidi, ne bi mogao. Međutim, plavojka mu u prolazu stavi drugu flašu na stol i on izbeči oči od čuđenja. Njene rumene usne namazane debelim slojem ruža, razvukoše se u nejasan osmjeh i Murat zaboravi potegnuti drugi gutljaj, sve dok nije ponovo prošla i namigne mu šeretski. E moj Murate, u sebi se obrati samom sebi, da živis hiljadu godina nećeš naučiti da je žena tajna, čudo jedno. De ne seri, nego uživaj u ovoj rahati.  Pa onda potegne, i pivo mu se učini još bolje nego ranije. Plavojka ponovo prođe noseći na pladnju dvije porcije čevapa i njemu udari slina. Nije ništa jeo od sinoć, samo batak od one krepane kokoši što su dobili od seljaka sa Rodoča, pa i on naruči jednu porciju čevapa sa malo više luka. Dok je ona odlazila, namigujući nekom ćelavom rmbaliji sa stomakom kao da je proguto onu njegovu vreču kadulje, Murat odluči da se preseli za neki drugi stol.  Blizu one dvojice jedan je slobodan stol presječen sjenom koščele.  A njemu je i ta polovica u sjeni sasvim dovoljna.

S punim stomakom Avdi se ova kosa čaršija ko malo ispravila, a i helikopteri što svaki čas proklepeću iznad krovova kao da razbijaju lipanjsku pripeku. Onaj cigan što je sjedio na suncu ustaje i ide prema njima. U jednoj mu je ruci piva a u drugoj nekakva kutija. Šta mu je, pomisli, ali kad ovaj prođe i sjede za stol do njih, na polovicu zacrnjenu sjenom, sve mu bi jasno. Tek kad Murat stavi kutiju na sunčanu stranu stola, ugleda Avdo sliku pegle i dođe mu na pamet njegova Razija kako se gega niz ulicu i bi mu je nekeko žao, a one ljutnje od prije sahat kao da nije ni bilo. On ovdje udara po ćevapima sa ovim Šupkom, a ona podgrijani grah od jučer, pomisli, pa ga sve kao stid obuzima. “Daj Feride da ovo riješimo, ubiće me Raza.”

“E, ako će te Raza ubiti, onda je sve već riješeno, moj Avdo. Samo ti idi, a ja ću još jedno.” – odgovori Ferid kroz smijeh.

Ustane Avdo, a pogled mu stoji na onoj kutiji od pegle obasjanom suncem, kao da je ugledo vlastitu sudbinu. “Jel to pegla, jarane?” Da, bila je to pegla kupljena od nekih Čeha na pijaci, nije skupa. 300 dinara! Ali, ako želi daće mu je po istoj cjeni, jer je nešto ožednio danas, a i šta će njima Ciganima pegla, nije njihova čerga na struju. Razvalio se Cigo smijati, a Ferid prihvatio kao da nikad ništa smješnije nije čuo. 3oo dinara, taman je toliko imao u novčaniku i sad je već, pretrčavao cestu sa peglom u rukama.

Taman što joj je Mira stavila pastrmku u tanjur začuje Razija kako je onaj njen zove iz avlije. Lijepo su popile kafu, pretresle mahalu do posljednje kuće, a onda Mirin švaler donese svježe pastrmke sa Bregave. Nije ju trebalo puno nagovarati da ostane na ručku. Ali, ne bi ona bila Raza da joj neko ne razvali ćeif, takva joj je nafaka. Samo da pogleda što hoće i eto nje odmah nazad, pa odgega niz basamake, preko ulice u avliju. Avdo se naherio kraj škode pijan u podne, sa rukama iza leđa i ceri se, ko da je njoj drago viditi ga takvog. “Zar u podne, Avdo, grom te udario!” – zasikće Raza tiho da je nečuje Mira. A on se samo ceri i zavitlava: de, šta ti je Razo, pogodi što sam ti kupio, ko da je njoj do zajebavanja. Izvuče on kutiju sa peglom iza leđa i tek tada ona se sjeti pegle koju je jutros kupila u Razvitku, pa pogleda na praznu klupu pod odrinom. Ponovo pogleda kutiju u njegovim rukama: Končar pegla 220 volti. Istrgne Razija onu kutiju iz Avdinih ruku, sve joj se žutilo pred očima, i dahćući krene u kuću. Ali, on je uhvati za bluzu, te “Razo što ti je?”. “Šta mi je ?!” – vrisne Raza ne mareći više hoće li je čuti ona alapača Mira i sasu mu u lice i njegovu škrtost, i prigovaranje, pive i ćevape i ono njegovo usrano šatorsko krilo iz podruma. A Avdi ne treba puno, puče pleska i osjeti Razija kako joj obraz žari te zamahne onom kutijom i tresne ga svom snagom po glavi.

Ferid je još  sjedio u pozorišnoj kafani kad je čuo vijest da je Avdu žena ubila peglom. Rasim koji raznosio poštu po mahali, svratio da dođe sebi od šoka pa naručio pivo. Onaj je Cigo na vratima plaćao plavojki vrteći čačkalicu po labrtama. “Sve teče krv niz sokak”. “Kakva krv, moj Rasime?” smijući se upita Ferid. A Rasim umije biti kratak i dramatičan, pa skoči Ferid kao da mu je konj stao na papak. Umalo ne upade od pive koja mu je počela zujati u ušima. Pa on mu je maloprije rekao da žuri, jer će ga Raza ubiti. Prihvati ga Rasim, a on mu spusti glavu na rame i zaplače kao dijete i sline mu potekoše iz nosa i sa usana po Rasimovoj izblijediloj poštarskoj uniformi. Kroz plač je govorio zbunjenom poštaru:”Znao je on to, moj Rasime. Sve je on to znao!”