Blagdani

ARIF KLJUČANIN – UZ BOŽIĆ BOŽIĆNA PRIČA “Ljubav je najvažnija!”
Kad sam od urednika Bosna magazina iz Melburna, prošle godine, u svibnju, dobio narudžbu da za predstojeće božične praznike 2008. napišem priču, onakav kakav jesam, prihvatio sam odmah, bropleto i naivno, vjerujući da napisati priću o Božiću nije ništa teže nego napraviti kratki putopisni zapis o mjestima kroz koje sam nekad hodio. Tako sam bezbrižno propustio lipanj i srpanj, radeći na starim tekstovima za koje sam držao da imaju izvjesne vrijednosti. Ali, ma što bile, vrijednosti se mijenjaju. Brže nego što možemo i zamisliti. Bili su to strašno patetični tekstovi iz ranih dana emigracije da bih se, gotovo svakodnevno, rasplakao nad samim sobom, nad vlastitim životom koji se vrtoglavo pretvorio u nešto što nikada ni pomislio nisam. Bile su to duge jadikovke za vremenima zlatnim, kad sam lijegao i ustajao u kući koja je imala dužu povijest nego cijeli Auckland zajedno. U tim sam tekstovima, uplakan ko godina, ponovo hodao krajevima svoje mladosti, svojih raspjevanih zavičaja, čudio se kao kreten nevjerojatnim slijedom promjena, kao na nastupu mađioničara u ruskom cirkusu što nam je jednom godišnje dolazio u grad.Sve je bilo kao u kakvoj REP pjesmi onog oštroumnog Ede Majke:

Svoj na svome nekad bio

Sada bloody stranac cio.

Bilo dobro, a sad više nije!

Bio profo, a sad prišipetlja!

Bio štela, a sad bauštela!

Bilo! Bilo!, a sad će nam biti:

Samo radi, a vikendom piti!

Bilo mi, fakat, teško prihvatiti da