Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović-Obašašća i basanja-Prusac

U Pruscu, bijelom gradu, ljubav je molitvom stijenu razbila zbog vode – potrebe.

Potomcima koji malo pamte, bašluci-prsti u nebo pokazuju. A čeljad ne bi neba, neba se nasrkala na ovoj kičmi zemlje u nebo dignutoj: lijevo provalija, desno provalija, a nebo glava dodiruje.

Čeljad bi zemljinih darova!

Zvoni srce senabije,

zvoni otesana jelovina,

serdžada se suncu zamjerila:

žarko sunce, ljepša sam od tebe!

Na bivšem gradu Akhisaru, bivši cvrčci pod šimširom znaju mudrost umiranja bez smrti.

PRED VRATIMA STOCA

Živa voda

Ne sjećam se ni godine, ni razloga, ni cilja – jedno od onih davnih ljeta kada se s tri-četiri hiljadarke i K-15 kartom u džepu, s malo naklonosti kondukterâ, moglo do kraja svijeta i natrag…

Cijelim putom od Dubrovnika, Trebinja, kroz Popovo – kakvim putom!: s kamena na kamen, iz oblaka prašine u drugi, više natrag nego naprijed – junački sam se otimao svomu zlu udesu, morskoj bolesti. Ta, trebalo je vidom ispijati tu ludu zemlju, prvi put viđenu. Valjda mi od takvih ljutih hrvanja ostade čudna osobina: nema bolesti, da me ne znam kako voze, kad nekuda prvi put prolazim.

Takav, napola živ, izišao sam u Stocu iz proključalog autobusa, na onih nekoliko minuta odmora, ne videći ništa, ne znajući ništa, do želje da se legne i umre, ili bar naspava…

… Poslije mi se činilo da me je izliječilo priviđenje: čudna neka, živa i prozirna voda, sâma svježina, koja je plákala kameni pervaz ulice, skoro se prelijevajući preko njega, kao da ide za stopalima prolaznika, nudeći im se… Samo se toga sjećam: zatravljen, nisam je kušao, nisam čak ni stopalo, ni šaku umočio; sjedio sam i gledao, i osjećao kako me zdravo ispire, svega, iznutra, ne ta voda, nego njezina prašina, ili njezina opipljiva prozirnost?

Nikada nisam zaboravio pouku toga čuda. Otada se klanjam tekućoj vodi, i znam da nema razlike: tanki curak, tek da okvasiš dlanove, ili buk moćne rijeke – svejedno je…

Južna zemlja

Trebalo je po hitnu pozivu a o tijesnu roku stići u daleki južni grad, s vrha Bosne na kraj Hercegovine. Kraj novembra, na polasku bura i suhomrazica – pravi studeni.

Pod Jezerom, Đolhisarom, već ledena pokorica hvata jezerske okrajke, i izvlači didovu davnu priču iz nepotpunoga sjećanja: Veliki Đol kad se zaledi, samo gledaj lisičje tragove, a ako ih ima, slobodno par volove i saone s tovarom mogu proći…

Od Jajca do Vakufa, po dnu Vrbasova kanjona – kao da se ni razdanilo nije: Vinac spava, Torlakovac šuti, a Bábino Selo i ne vidjeh. Kroz Uskoplje, po ravnici, autobus se izgubio u bijelim svrtkovima, u pušanciji, cesta se ne vidi, jedva zaobiđosmo okukom da ne udarimo u mezar kod Kopčića. Kako dalje od Bugojna, a bliže Vakufu Gornjem, sve izvjesniji strah: Makljen!…

… Gurali smo uza nj četiri sata, stopu po stopu, izlazilo se s lopatama, petljalo oko lanaca, mrznulo i znojilo, pila se jaka loza iz nečije pletenke, psovala se Bosna i hvalila Hercegovina, ali i obratno (“… de, ne budali, kakva je to zemlja bez snijega, da ne budeš kretao na put, tko je vidio zemlju bez kijameta…”).

Kad smo izbili na južnu stranu Makljena, bî ono što uvijek biva i nikad da se nagledam: prosuše se pod nama vrhovi te južne zemlje, otvori se nebo, izli svjetlost… I bi mi jasno: zbog ove uvijek iste promjene, zbog ovoga čuda sam i krenuo. Zbog ovoga pogleda s vrha svijeta na tu besniježnu zemlju, koju sam točno ovako doživljavao još djetetom u babinim pričama o prtokolima koji su, u ona vremena, stizali o Božiću u kuću, iz daleka, od kuma Hercegovca.

Postscriptum i usput: do večeri uspjeli smo stići samo do Stoca. Za petnaestak minuta, koje nam je odredio vozač, otišao sam, onom tada još uvijek poznatom ulicom, do izlaza iz grada prema Ljubinju, Trebinju, da bar na tren provjerim davnu andaluzijsku asocijaciju…

… Točno: put među kamenim ogradama, kamen i sam, što se gubi nekud u brdo, uz nebo, mliječno bjelilo visokoga zida od haremluka, ponad njega, u paru, masivna šutljiva munara i taman čempres, a nad svime, i nada mnom, svijetla i modra noć…

Skinuo sam kaput, pustio moj autobus da ode bez mene, napio se blage noći, a ujutro okrenuo natrag, lagan, na svoje mjesto. Nije mi trebalo nastavljati: sve je bilo i viđeno i urađeno.

Vrijeme i mramorje

Plan je bio: zakonačiti u Stocu, i zorom dalje. Sišavši na Radimlju, u predvečerje, ni pomišljali nismo na drukčiju mogućnost. A tu – zaustavilo nas je! Ni danas nitko od petorice iz rasklimanoga wartburga ne bi znao reći – što. Izišli smo tek da bacimo pogled, a – ostali.

Ivan_Lovrenović-Obašašća_i_basanja,Nin
NIN

Grad uz more, more uz grad lâzi; ni mora, ni grada…

Sitna so sipi po kamenu, po kaležima.

Ovdje se pita: otkad se je?

Odgovori šute.

Kad ćemo naučiti govor otesana kamena? On da kazuje, mi da slušamo.

Ima – morao bi biti! – neki čas u Ninu kada kamenje govori! Dan nije vrijeme. Možda noć; tren u kojemu su kraljevi i biskupi s djetinjim veseljem skidali ornate, a navlačili konoplju, i s poganskim vokalima na usnama polazili pljačkati more, “mare nostrum”.