Ivan Lovrenović-Obašašća i basanja-Vrbas voda

Ivan Lovrenović-Obašašća i basanja-Jezero
JEZERO

Nisu snizi, nisu labudovi, nije bijelo priviđenje u zelenu snu: to Hotomalju pod krilima, ko staroj kvočki, šušuri se grad.

Sústala vremena topova,

ne pohode ga više paleži,

ne primiču se više uhode ni kopljanici,

putovi više nisu prokletstvo.

Upamtio pedepse ljute, i skupio se Plivi među zelene ruke:

grad na otoku, ime mu Jezero.

Ivan_Lovrenović-Obašašća_i_basanja-SEINE
Crveno, rumeno, odgega se sunce.
Naraste, nadu se, i rasplinu u maglu nad horizontom.
Uz vodu dva crna teška broda,
bez ikakvih znakova bolje sudbine na sebi,
prostenjaše uz gustu rijeku,
kao dvije sustale ruke kad s večeri traže pun tanjur i miran log.
Zaspa Seine, grad se poče protezati.
1965.

Ivan Lovrenović
PRUSAČKE SENABIJE

U Pruscu bio sam prije skoro trideset godina.

Badava vam je bilo pitati nekoga pismenoga, tzv. prosječno obrazovanoga – što je taj, gdje je taj, da prostiš, Prusac. To su znali samo stari – Sakibova majka Čelebija, rodom iz Prusca, od Čepala, i moj varcarski did, koji me je instruirao: “Prusac, kažeš! Nije šala, malom Ćabom su ga zvali, dolazilo svita sa svake strane, dok partizani ne zabraniše…”

Valjalo je doći do Donjega Vakufa, pa onda prošavši autobusnu stanicu skrenuti desno na seoski put, kojim bi bilo najsigurnije na konjima, da smo ih imali. Fićo je poslužio, ali jedva: kad smo se popeli u Prusac i stali pred onu jedinu radnju-birtiju-kafanu, osjećali smo se kao dobitnici.

Odmah ću reći: nismo išli toga puta u planinu, do Ajvaz-dedine pećine. Poštujem, i sada i onda, tu tradiciju pučke pobožnosti. Čistunci će možda graknuti kada kažem da mogu osjetiti isti korijen, isti mentalni val na svim tim bosanskim dovištima i prošteništima – od onoga uspavanog katoličkog puka na ilinskoj žezi za mise na liskovačkom groblju, do načina na koji je stotinutrinaestgodišnji Sejdo Zahirović par časaka šutio i kontemplirao na trznu u Baljvinama, pred prastarim kamenim biljegom.

Ali, zatravljeni Pruscem, planinu smo ostavili za neku drugu priliku. Jer, to jest nešto drugota prelijepa pustinjačka islamska legenda o potpunoj predanosti i stapanju s Bogom i sa svijetom, puna naivne i snažne vjere, i tako neobično, upravo frapantno sukladna franciskanskom osjećaju svijeta i svetoga.

Nosio nas je i plijenio Prusac.

Bez veličine, izvan putova, lišen modernih blagodati (ni struju tada u Pruscu nisu imali) – u svemu je zračio otmjenošću i duhovnošću. I nekom nevjerojatnom gradskošću. U ljudima, u njihovim kretnjama i postupcima, čak u njihovim antropološkim crtama, nadasve u njihovu govoru i jeziku, staroj ikavici, potpuno sigurnoj u sebe, savršeno čiste dikcije… Također, u svojemu urbanom pejzažu: od ruina stare tvrđave i sahat-kule na vrhu mjesta, preko velikoga starog mezarja nasred naselja, do Hasan Kjafijine džamije-medrese i ogromnoga bijelog bora nad njome u dnu mjesta, na proplanku Srtu. Baš onako kako je, u jednoj osobi, zračila majka Čelebija, ta nepismena, a ozbiljna i snažna, umna i autoritativna žena. Naučila me je jednu riječ, o kojoj vrijedi misliti cijeli život: “Sudbina je, sine, k’o zrno, a sevebdžija k’o brdo.”

Obišli smo stari Ak-hisar, tvrđavske zidine u žalosnu stanju, već krenule da se stope sa zelenom travom. Ispentrao sam se preko nekakvih greda uz sahat-kulu do zvona, koje je nekim čudom još stajalo. Znao sam priču, i uvjerio se da je točna: zvono je bilo opremljeno reljefom s kršćanskim insignijama, a mehanizam je bio napravljen tako da sahate à la turca izbija batom po zvonu. Priča je kazivala da je to bio mahsuz poklon nekoga mletačkog kapetana akhisarskom dizdaru, u nekom od mirnih intervala njihove zajedničke povijesti na granici svjetova.

Bijeli bor i kamena džamija pod njim izgledali su na horizontu, gledani s tvrđave, kao da je netko pod golemo drvo stavio maketu-igračku. Kad smo dohodali do nje, džamija je dobila normalne mjere, a drvo nas je natkrililo veličinom malih nebesa. I o boru, ovom ogromnom i onom drugom nešto manjem, uz mezar, bila je priča, da je sjeme dobijeno iz dalekog “vanjskog” svijeta na poklon. Stoljećima je rastao i skrivao džamiju i Kjafijinu medresu u svoja moćna njedra, a onda je, koju godinu iza našega obilaska, otkriveno da je istruhnuo u deblu, i morao je biti srušen. Gledali smo to rušenje na televiziji – zanijemio sam, bilo je kao da ruše nebesa.

Dobri starac, zadužen za čuvanje džamije, uveo nas je u dozidanu kamenu prostoriju s nišama, u kojima su još stajale knjige – sve kao da od vremena Hasana Kjafije nitko ništa nije dirao. Gotovo nisam mogao povjerovati da smijem uzeti u ruke taj prastari svezak, uvezan u izlizanu kožu, s listovima koji ispadaju.

Bila je već mrkla noć kad smo unišli u kuću. Pod svijećama i petrolejkama sjedila je brojna čeljad uokolo u ogromnoj sobi debelo zastrtoj od zida do zida, svak se bavio nekim svojim ručnim radom, uz tihu priču. Večerali smo s domaćinom, a onda je uslijedilo nešto čarobno: jedna od nevista unijela je u polumračnu sobu ogromnu demirliju i na njoj brdo crvenih senabija: “Danas iz bašče!” Bilo je kao da su se rastvorila zlatna paunova pera iz bajke, sva je soba zasjala i zamirisala.

Ujutro, polivalo nam je na ruke iz bakrenog ibrika da se umijemo, nudilo nas finim izvezenim ručnikom da se ubrišemo, pa nas zovnulo za sofru da doručkujemo. Prvo, vruća pogača i pun tanjur zlatnoga gustog meda. Da se čovjek založi. A onda – rumeno pečeno pile, do njega slatki krumpir, i na sve to hladno, svježe mlijeko-kiselina. A u torbe natrpale nam Čepale onih sinoćnjih senabija, k’o da ćemo na pazar!

1999.

-Obašašća i basanja-Prusačke senabije
PRUSAČKE SENABIJE

U Pruscu bio sam prije skoro trideset godina.

Badava vam je bilo pitati nekoga pismenoga, tzv. prosječno obrazovanoga – što je taj, gdje je taj, da prostiš, Prusac. To su znali samo stari – Sakibova majka Čelebija, rodom iz Prusca, od Čepala, i moj varcarski did, koji me je instruirao: “Prusac, kažeš! Nije šala, malom Ćabom su ga zvali, dolazilo svita sa svake strane, dok partizani ne zabraniše…”

Valjalo je doći do Donjega Vakufa, pa onda prošavši autobusnu stanicu skrenuti desno na seoski put, kojim bi bilo najsigurnije na konjima, da smo ih imali. Fićo je poslužio, ali jedva: kad smo se popeli u Prusac i stali pred onu jedinu radnju-birtiju-kafanu, osjećali smo se kao dobitnici.

Odmah ću reći: nismo išli toga puta u planinu, do Ajvaz-dedine pećine. Poštujem, i sada i onda, tu tradiciju pučke pobožnosti. Čistunci će možda graknuti kada kažem da mogu osjetiti isti korijen, isti mentalni val na svim tim bosanskim dovištima i prošteništima – od onoga uspavanog katoličkog puka na ilinskoj žezi za mise na liskovačkom groblju, do načina na koji je stotinutrinaestgodišnji Sejdo Zahirović par časaka šutio i kontemplirao na trznu u Baljvinama, pred prastarim kamenim biljegom.

Ali, zatravljeni Pruscem, planinu smo ostavili za neku drugu priliku. Jer, to jest nešto drugota prelijepa pustinjačka islamska legenda o potpunoj predanosti i stapanju s Bogom i sa svijetom, puna naivne i snažne vjere, i tako neobično, upravo frapantno sukladna franciskanskom osjećaju svijeta i svetoga.

Nosio nas je i plijenio Prusac.