Wis£awa Szymborska:

Marina_TrumicELLA NA NEBU

Molila je Boga,

molila žarko,

da od nje napravi sretnu bijelu curu.

A ako je već prekasno za takovu promjenu,

onda, Gospode Bože, vidi koliko sam teška

i oduzmi od toga barem polovinu.

Ali milostivi Bog reče Ne.

Stavio je samo ruku na njezino srce,

zavirio u grlo, pomilovao po glavi -

A onda kada bude poslije svega – dodade –

obveselit ćeš me dolaskom svojim,

radosti moja crna, raspjevana klado.

Roman Brandstaetter:

ATEISTIČKA MADONA

Bdijem nad onima,

Koji ne vjeruju

U mojega Sina.

Želim im pomoći.

Moja su djeca.

Kao svi.

Premda ništa o tomu

Ne znaju.

Molim se.

Molim se

Za one,

Koji se ne mole.

Kada krvare

Molitvom svojom

Kao zavojem

Previjam njihove rane.

Kada tonu,

Bacam im

Svoju molitvu

Kao pas za spasavanje.

Kad umiru,

Od svoje molitve

Stvaram uzglavlje

Za njihovu umornu

Sljepoočnicu.

A onda uzimam u ruku

Njihov tinjajući pepeo.

I polažem ga

Pred noge svojega Sina.

I preklinjem Ga

Za milosrđe

Za njihov prah.

Za negatore

Za nevjernike.

Za nepostojeće.

Kažem:

Stvori ih,

Sine moj najvoljeniji.

Ispuni ih

Svojim sadržajem.

Nadahni ih

Svojom vječnošću.

Zapali ih

Svojom mukom

Neka budu

Tvojim trnom

Tvojim križem.

Umri za njih.

Umri još jednom.

Još jednom.

Zadnji put,

Sine moj najvoljeniji.

Preklinje te za to

Tvoja Majka

Ateistička Madona.

Moj dodatak ovoj pjesmi:

Oprosti, Tomo,

Ne mogah se suzdržati!

Dobra je pjesma, kažem,

Al’ ipak:

Nešto mislim,

Lako je njoj, premda

Naslutiti mogu duboki bol majčin,

Moliti sina svojega najmilijega

Da umre za one što vjeruju,

I nevjeruju,

Za rođene, i nerođene,

Kada dobro zna da će se on

Jednom, kadli – tadli,

Vratiti.

Kazimierz Wierzynski:

”JESENJA KABALA”

I opet je večer bljuzgava i snježna,

I lampu valja paliti već u četiri.

Sjedi preko puta. Ti znaš: u tome mrtvilu

Najviše sreće pružaju tvoje karte.

Zborane ruke polažu proročku

Povorku događaja tako nevjerojatnih

Dobro će biti kad dižući oči,

Pogledaš me kroz očale.

Netko će mi pisati – zar ne? i spojiti

S herc damom koja na me čeka;

Neočekivani nečiji dolazak i gubitak,

Intrige pikova i daleko putovanje.

I čitav život koji se smjesti

U jednom kvadratu pasijansa, u mozaiku

Šarenih karata, u najskupljoj priči,

U srcu što voli, kao u bajci, kao u bajci.

Ne treba potvrda, sve je potvrđeno,

Dogodilo se što si i mislio – da, znaš, nevjerojatno

Da će mi se u tmurnim danima sniti

Pogled dugi kroz očale.

Czeslaw Mi£osz:

U MOJOJ DOMOVINI

U mojoj domovini kojoj se neću vratiti,

Postoji jedno šumsko jezero golemo,

Oblaci široki, poderani, čudesni

Sjećam se kad se pogledom osvrnem za sobom.

I šapat plitkih voda u nekoj mračnoj tmici,

I dno na kojem su trave bodljikave,

Crnih galebova krik, zalazaka zimskih crven,

Zvižduk divlje patke u gori zanosnoj.

Spava u mome nebu to jezero trnja.

Naginjem se i vidim na dnu

Sjaj svojega života. I ono čega se bojim

Tamo je prije no što smrt na vijekove obris moj ispuni.

Tadeusz Rớzewicz:

rozewicz_1186UNDE MALUM?

Odakle dolazi zlo?

kako to odakle

od čovjeka

uvijek od čovjeka

i samo od čovjeka

čovjek je slučajnost

u radu prirode

pogreška

ako se ljudski rod

izvuče

vlastoručno

iz faune i flore

zemlji će se vratiti

sav sjaj njezine ljepote

prirodi njezina čistost

i nevinost

nijedno stvorenje osim čovjeka

ne služi se riječju

koja može biti oruđem zločina

riječju koja laže

ranjava zaražava

zlo ne dolazi od nedostatka

niti od ništavila

zlo dolazi od čovjeka

i samo od čovjeka

mi smo u misli – kako kaže Kant –

a samim tim i od tada u bitka

drugačiji od čiste Prirode.

Prevela: Marina TRUMIĆ