Kad je, u srijedu poslijepodne, pred novinarima davao ostavku na premijersku funkciju, Ivo Sanader nipošto nije djelovao kao čovjek koji omiljeni položaj napušta iz dubokog uvjerenja da je taj čin najispravnije i najpametnije što poduzima u životu: izgledao je kao netko tko priznaje poraz, ali poraz s kojim se nikako ne može pomiriti, a ne može se pomiriti zato što istinski vjeruje da je potučen od onih što su lošiji od njega, pa bili oni u Ljubljani, Bruxellesu ili, što je najizglednije, u samom HDZ-u. E, stoga sve one isprazne rečenice, stoga bjesomučna potraga za riječima koje neće reći ništa, stoga prozirna poza odlučnosti, energičnosti i dostojanstva, otud nesigurnost i krhkost živaca što prorade na sasvim benigna novinarska pitanja, otud nastojanje da ono neizbježno mučenje pred javnošću, javnošću koju inače prezire, traje što kraće i da ga se što manje zapitkuje, jer svaka nova izgovorena misao nosi opasnost od urušavanja zauzetog garda lažne opuštenosti i samopouzdanja.
»Neću se ja s vama svađati«, time je Ivo Sanader okončao svoj petipolgodišnji premijerski mandat, a takvim se djetinjim opaskama ne završavaju velike i važne priče: dobrovoljni odlasci ili odlasci iza kojih stoje jasan plan i mirna savjest ne mogu, naime, biti prožeti tolikom količinom nervoze i tolikim odsustvom političko-građanske pristojnosti kad je riječ o izvedbi. Trebalo je te srijede, i dana koji su potom uslijedili, gledati Vladimira Šeksa, novog potpredsjednika vladajuće partije. On je vrlo rado i napadno ležerno komunicirao s novinarima koji mu nikad nisu bili naročito mila društvena vrsta, smijao se od uha do uha i sipao dvosmislene dosjetke, bilo ga je posvuda i, gdje god da je bio, emitirao je atmosferu zadovoljstva: nema nikakve panike, stvari su pod kontrolom, Sanaderov odlazak uopće nije ključan ni za što…
šeks stpljivio čekao
Ove vanjske manifestacije Šeksova raspoloženja ne moraju automatski značiti da je taj lukavi i neuništivi Slavonac bio arhitekt premijerova rušenja, odnosno prisiljavanja na ostavku, ali je izvan svake sumnje, a to je onda krajnje sumnjivo, da se dotični istog trena dočekao na noge i smjesta preuzeo kormilo. Odmah je osmislio ključna kadrovska rješenja, i pritom je mudro vodio računa o nužnosti privremenih kompromisa, smjesta se posvetio tehnici očuvanja vlasti u rukama uzdrmanog HDZ-a, prisutan je na svim važnim sastancima, sa Sanaderom i Jadrankom Kosor pohodio je predsjednika Republike, u njegovim se saborskim odajama kuju strategije i rješenja, on je, zapravo, promovirao Andriju Hebranga u HDZ-ova predsjedničkog kandidata, bez njegova dopuštenja ništa se ne poduzima, njegovi ljudi kontroliraju pripreme za HDZ-ov izborni sabor… Čovjek kojeg je Sanader u protekle dvije godine bio primjetno marginalizirao, sad se najednom prometnuo u vladara situacije i najmoćnijeg čovjeka u stranci koja je i dalje na vlasti: imao je strpljenja čekati da kucne čas velikog povratka, a sve ostalo je tehnika koju je Šeks itekako dobro svladao. Jedinom ozbiljnom preprekom može se ispostaviti Stipe Mesić, Šeksov stari prijatelj i neprijatelj.
Vratimo se, međutim, Sanaderu. Činjenica je da se on ispostavio žrtvom vlastitog vladarskog koncepta koji se bazirao na njegovoj svemoći, te na njegovu, Sanaderovu, uvjerenju da je eutanazirao sve potencijalne unutarpartijske konkurente, i razmišljanju – udaljenom od realnosti – da je bez njega svaki od njih potpuno beznačajan. I imao je razloga da tako vjeruje, jer mu je sve polazilo za rukom i mogao je što god je htio. Uspostavio je hermetičku zatvorenost prema javnosti, osim kad su – preko lojalnih medija – u javni optjecaj plasirani tzv. spinovi: dobar dio Sanaderove politike, izuzmemo li nekoliko konkretnih i neospornih postignuća, odvijao se upravo u sferi plasiranja informacija koje su trebale zbunjivati ili obmanjivati, dok se drugi važan segment te politike sastojao u premijerovu uzdanju u vlastite verbalne sposobnosti i aroganciju što su počesto znali fascinirati općinstvo. Uspostavio je, također, striktni nadzor svih državnih i stranačkih poslova. To je ostvario instaliranjem beznačajnih birokrata na najistaknutije položaje i paralelnim postavljanjem ljudi od osobnoga povjerenja na funkcije državnih tajnika, ministarskih pomoćnika i ostalih sivih eminencija. Tako je svatko kontrolirao svakoga, a sve ih je ujedinjavalo drhtanje pred nemilosrdnim gazdom tankih živaca koji je – osokoljen uspjesima – svoju samovolju i taštinu nametnuo kao vrhunska demokratska dostignuća.
obračun s pašalićem i glavašem
HDZ i Vlada u jednom su času, dakle, pretvoreni u Sanaderovu osobnu sljedbu, a sljedba nije nastala
tako je govorio sanader
• HDZ se nema što ispričavati biračima i građanima. A ako se nekome trebamo ispričati, to je pokojni dr. Tuđman, jer nismo napustili konstituirajuću sjednicu Sabora kada nova vlast nije iskazala dužno poštovanje minutom šutnje hrvatskom predsjedniku. (na Petom općem saboru HDZ-a, 2000.)
• Ocjena je većine ljudi da se do 3. siječnja 2000. živjelo bolje. To je činjenica o kojoj će se složiti svaki hrvatski građanin. (Večernji list, 2001.)
• Ispričao sam se svima onima kojima je HDZ nanio nepravdu, ali ponosan sam na posljednjih deset godina. To su bile sjajne godine! (Hrvatska televizija, 2002.)
• Moj skorašnji posjet Austriji i SAD-u pobija tezu da bi se Hrvatska, ako HDZ pobijedi na idućim izborima, našla u međunarodnoj izolaciji. (na konferenciji za novinare, 2002.)
• Hrvatska je s HDZ-om na vlasti bila bliže Europskoj Uniji nego danas. (Novi list, 2002.)
• HDZ ne podržavaju samo desne stranke u Europi, već i sve ozbiljne političke stranke u inozemstvu.(Slobodna Dalmacija, 2002.)
• Da je HDZ danas na vlasti, ne bi došlo do spora sa Slovenijom niti do problema na Dunavu. (na konferenciji za novinare, 2002.)
• Optužbe vezane uz navodni gospodarski kriminal Jambe su nam smetale i prije, ali smo bili jako zauzeti drugim stvarima, pa je Jambo tek sada došao na red. (na konferenciji za novinare, 2003.)
• Mi držimo da je Ante Gotovina apsolutno nevin i vjerujemo da se svi u Hrvatskoj oko toga slažemo. (Hrvatski radio, 2004.)
• Izjava Furija Radina u Hrvatskom saboru da je nakon Oluje bilo etničkog čišćenja Srba, amnestija je Miloševićeve i velikosrpske politike. (na proslavi 14. godišnjice osnutka karlovačkog HDZ-a, 2004.)
• Nema toga koji se može natjecati s vama i sa mnom osobno u ljubavi prema Hrvatskoj! Neću dopustiti da itko bude veći od mene u ljubavi prema Hrvatskoj! (na sjednici Vlade, 2004.)
• Hrvatska je iznad svih, pa i iznad HDZ-a. (na Saboru HDZ-a u Rijeci, 2004.)
• U osnovnoj školi nisam mogao pjevati o domovini. (u razgovoru s okupljenima na svečanom otvaranju područne škole »Josip Jedvaj« u Vrbnom, mjestašcu u Varaždinskoj županiji, 2005.)
• Jedina smo stranka koja zaista osluškuje što kaže hrvatski narod i od nas nema jače stranke u hrvatskoj povijesti ako je suditi po rezultatima koje smo napravili. (na predizbornom skupu u Pločama, 2005.)
• Ja osobno stojim iza svake svoje riječi na skupu potpore generalu Mirku Norcu na Rivi, jer mi smo se tada pobunili protiv rušenja digniteta, ponižavanja i ubijanja ponosa hrvatskih branitelja od strane ondašnje vlasti. (na proslavi 16. obljetnice osnutka splitskog HDZ-a, 2006.)
• Najvažnije je da ljudi budu siti, a cijene energenata dostupne svima. (na konferenciji za novinare, 2008.)
• Neću se ja s vama svađati. (na press-konferenciji, 2009.) |
kao proizvod premijerova ideološkog usmjerenja, nego kao izraz njegova mentaliteta koji ne trpi ništa osim poniznosti i divljenja. Pogotovo kad je nositelj tog mentaliteta oboružan kancelarskim ovlastima i aparatom što je zadužen da mu servisira prohtjeve. Ostavimo li po strani egzistencijalnu ucijenjenost i slabe karaktere koji prevladavaju u većine istaknutih HDZ-ovaca, poklonstvo sljedbe ostvareno je ponajprije dvjema, društveno krajnje pozitivnim, pokaznim vježbama koje su ulile strah svima kojima bi moglo pasti na pamet da skrenu s pravog puta. Prva je bila u proljeće 2002., kad se Sanader – koristeći se i nedopuštenim metodama i Glavaševim siledžijama – obračunao s Ivićem Pašalićem i njegovom radikalnom i u (politički) kriminal ogrezlom družinom. Druga je bila u proljeće 2005.: tada je izbačen Branimir Glavaš, a sa svih su razina promptno i nemilosrdno počišćeni ljudi što nisu na vrijeme uskočili u tabor pravovjernih. E, onda je nastupila četverogodišnja stanka u akcijama ozbiljnijeg čišćenja neposlušnih, jer neposlušnih, jednostavno, nije bilo. S onima koji nisu spadali u krug omiljenih Sanader se više nije obračunavao, nego ih je gurao na marginu, a takvi su – poput Vladimira Šeksa – strpljivo podnosili smanjenje utjecaja, čekajući svoj trenutak.
veličanje spasiteljskog lika i djela
Samouvjereni Splićanin – koji je vrlo vješto prikrivao element nesigurnosti koje mu, u suštini, ne manjka – imao je i razloga da pomisli kako ne treba strahovati ni od zavidnih i marginaliziranih u svojoj partiji, ni od oporbenih lidera, pa je stanovitu dozu političkog respekta pokazivao samo prema šefu države Mesiću. U vezi s opozicijom, više-manje, bio je u pravu. Što se tiče HDZ-a, nije vidio da su partijska kompaktnost i odanost kultu njegove ličnosti tek privid ispod kojeg su se nataložili teški slojevi netrpeljivosti, nepovjerenja, zavisti, ogovaranja, spletki i međusobnog prezira. To prije što mu je kadrovski koncept bio ovakav: na istaknute javne funkcije posadi sive persone bez autoriteta i integriteta, koje će biti bespogovorno odane i koje svojom eventualnom popularnošću neće ugrožavati onoga koji je morao biti najpopularniji, e da bi se takvih mogao odreći čim budu zahtijevale okolnosti i marketinške zakonitosti u permanentnom procesu veličanja premijerova spasiteljskog lika i djela. Oni koji su na Sanadera imali jak i konkretan utjecaj – Petar Selem, Mario Zubović, Božo Biškupić, Mladen Barišić, Luka Bebić, Jerko Rošin i Mirjana Sanader – ne raspolažu gotovo nikakvim političkim talentom, a još manje poznaju tehnike vladanja velikom i izrovanom strankom, te mehanizmom kao što je Vlada.
Sad već bivši premijer, bio je, zapravo, prepušten sam sebi i to je savršeno funkcioniralo dok su se nizali uspjesi i dok su svi imali koristi: HDZ i njegovi najvažniji ljudi trpjeli su da njihov predsjednik vuče poteze koji su u suprotnosti s političkom naravi te partije i da od HDZ-a pravi ono što HDZ u suštini nije – proevropsku i civiliziranu stranku koja se, osim u predizbornim vremenima, odriče i Franje Tuđmana i mračne baštine devedesetih. Trpjeli su dok je išlo. No, kad su kola opasno krenula nizbrdo, i to na svim frontovima, te kad se vidjelo da evropska Hrvatska nije moguća bez obračuna s kriminalom i korupcijom u HDZ-ovim redovima, strpljivi partijski miševi izišli su iz rupa i ukazali nam se kao prinčevi tame koji nude spas. Sanader ih je podcijenio ili je precijenio svoju sposobnost da kontrolira sve procese, sve pojave i sve ljude. Pritom u krugu onih kojima vjeruje nije imao nikog dovoljno lukavog i politički iskusnog da ga upozori na opasna podzemna gibanja. Kad je shvatio što se dogodilo, bilo je prekasno. A dogodilo se interesno povezivanje dviju, nekoć zaraćenih, ideološki identičnih frakcija: one Šeksove i one Pašalićeve.
nužni izlaz
Godine 2002. interesi i političko preživljavanje doveli su do sukoba ovih grupacija, sukoba u kojemu je Šeks, zajedno s Branimirom Glavašem, zaigrao na Sanaderovu kartu i (privremeno) trijumfirao. Pašalić je poražen, ali su preživjeli pašalićevci poput Božidara Kalmete i Ivana Šukera. Onda je i Šeks shvatio da je izgubio, pa je započeo osvetničku operaciju u kojoj se morao osloniti na nekadašnje neprijatelje kojima je Sanaderov odmak od izvornog HDZ-a, također, počeo ugrožavati vitalne interese. Umorni i dekoncentrirani premijer, okružen nejakim savjetnicima i saveznicima i opsjednut jedino svojim medijskim odrazom, nije ni primijetio da se krug oko njega zatvorio i da mu je ostavljen samo nužni izlaz.
|
Recent Comments